Arhiv tekstova

Ratne devedesete godine za Srijem su bile pogubne. Premda ratnih razaranja s vojvođanske strane Srijema nije bilo, progona ljudi jest. Sva mjesta u kojima je hrvatski narod bio u većini gotovo preko noći pretvorena su u većinski srpska. Hrtkovci, Gibarac, Sot, Kukujevci, Novi Slankamen, Golubinci… sve su to, kao i mnoga druga, mjesta koja na političkoj i demografskoj karti više nisu »hrvatska«. U javnosti je poznat i rabi se termin »Hrtkovački sindrom«, no isti se sindrom slobodno može primijeniti i na mnoga druga srijemska mjesta. I srijemski urbani centar – Srijemska Mitrovica – prošao je kroz isto. Nekadašnje središte hrvatskog gospodarskog, kulturnog i svakog drugog života sveo se na rad jedne hrvatske udruge. A, da nije Crkve, moguće da ni toga ne bi bilo.

Jedan od mnogih koji su tim događajima izravno svjedočili, današnji je župnik župe sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici, dekan srijemskomitrovački i začasni kanonik. Čovjek koji je i sam prošao mnoge strahote, koji je upoznao svu nepravdu i iskusio najmračnije, do tada skrivene, ljudske osobine. Najteže godine, od 1990. do 1999. proveo je kao župnik u Novom Slankamenu. 

 

HR: Za Srijemsku Mitrovicu ste prigodom proslave desete obljetnice postojanja Hrvatskog kulturnog centra »Srijem« rekli kako je to stup koji govori o slavi koje više nema. Možete li nam to pojasniti?

Prije Drugog svjetskog rata Hrvati u Mitrovici bili su većinski narod, danas su velika manjina. Hrvati Srijemske Mitrovice imaju dugu i slavnu povijest, dali su značajan doprinos ukupnom životu i izgledu ovoga grada. Za spomenuti je kako je prije Drugog svjetskog rata u Mitrovici bilo dvadesetak kulturnih, prosvjetnih, gospodarskih i dobrotvornih institucija s hrvatskim predznakom... U tom smislu mi svjedočimo o slavi koja je bila i o realnosti koja jest. Povijest i slava su veliki i značajni, a realnost nije laka, s tim što je u posljednjih nekoliko godina vidljiv i osjetan napredak.

HR: Stanovništvo Srijemske Mitrovice se u velikoj mjeri izmijenilo?

Nakon Drugog svjetskog rata hrvatski narod u Mitrovici doživio je teške progone i ubijanja, te je brojem znatno smanjen a u svojem je biću ostao uvelike uplašen. Novija povijest i događanja teško su se odrazili na hrvatski živalj i u Mitrovici i u Srijemu općenito. Iako se kaže »kako ovdje rata nije bilo«, mi smo posljedice rata žestoko osjetili. Tolike su naše obitelji otišle sa stoljetnih ognjišta, te smo se brojem opet smanjili. Danas Hrvati u Srijemskoj Mitrovici žive, kao što sam rekao, kao velika manjina, osjećajući još »rane« koje nisu zacijelile, ali u novim okolnostima i novom »ambijentu« gdje se osjeća napredak i mirniji život...

HR: Kakvi su danas međunacionalni odnosi i odnosi između vjerske većine i manjina, odnosno između Rimokatoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve na tom području?

Međunacionalni odnosi su danas sigurno bolji, što ne znači da nije potreban daljnji napredak. Što se tiče međuvjerskih odnosa, oni su i prije bili korektni, ali često i na distanci.

HR: Brojna hrvatska društva bila su nositelji kulturnog života u Srijemskoj Mitrovici do Drugog svjetskog rata. Zabranom njihova rada i oduzimanjem imovine nestala je i bogata arhiva. Je li od toga nešto sačuvano?

Ne samo da su bili nositelji kulturnog i prosvjetnog života za hrvatsku zajednicu, nego su dala pečat i veliki značaj cjelokupnom kulturnom životu Srijemske Mitrovice. Zabranom njihovog rada nanesena je nepravda hrvatskoj zajednici u Mitrovici, ali je i osiromašena kulturna i prosvjetna scena na ovom prostoru. Cjelokupna imovina hrvatskih društava je oduzeta. Već je poznato kako nam je vraćen Hrvatski dom, za arhivom i ostalim tragamo. Koliko je od toga sačuvano tek će se vidjeti. Arhiva društava nalazi se u Arhivu Srijema.

HR: Namjerava li se od toga nešto publicirati kako bi bilo sačuvano za buduće generacije?

Upravo na tome radimo. Najprije je potrebno skupiti što se može, a onda objaviti. Iz tog razloga pri HKC »Srijem« osnovan je Odjel za hrvatsku povijest, čiji će to biti zadatak. Voditelj ovog odjela upravo je ovih dana diplomirao hrvatsku povijest na zagrebačkom sveučilištu.

HR: Ne samo njihove kulturne institucije već i brojni srijemski Hrvati stradali su poslije Drugog svjetskog rata. Kakve je to posljedice ostavilo na poslijeratni život Hrvata u Srijemu u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji?

Gotovo nema mjesta gdje su Hrvati živjeli u Srijemu, a da nisu nakon Drugog svjetskog rata bili izloženi progonu i ubijanju. Skoro cjelokupni narod bio je proglašen neprijateljskim. Ne radi se o neznatnom broju, nego o velikom broju ubijenih i prognanih, zatvorenih i mučenih. U Mitrovici su svi hrvatski čelnici pobijeni javno. Tadašnji župnik dr. Franjo Rački osuđen je na smrtnu kaznu, ali mu je presuda preinačena na doživotnu robiju, te je umro u mitrovačkoj kaznioni. Tadašnje vlasti nisu dopustile ni crkveni ukop. Posljedice su bile vidljive i bolne. O tome se nije smjelo govoriti. Još postoje živi svjedoci, koji i danas bez suza ne mogu pričati o tim događajima.

HR: Devedesetih godina prošloga stoljeća i tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj, mnogi su Hrvati pod pritiscima i prijetnjama iselili u Hrvatsku. Od nekada većinskog stanovništva u pojedinim mjestima, Hrvati su postali tek neznatna manjina. Kakve su perspektive opstanka hrvatskog naroda danas u Srijemu?

Kako u kojem mjestu. U Kukujevcima hrvatski narod nema nikakve perspektive, jer ga tamo više nema. I tako još u nekim  mjestima gdje je iseljeno 90, 80, 70 posto. U uvjetima demokratizacije i ekonomskog oporavka neke se zajednice mogu oporaviti. Ponajviše zato što postoji snažna volja i želja opstati na svome, tu gdje naš narod živi stoljećima.

HR: U svakodnevnom ste kontaktu s vjernicima, stanovnicima Srijemske Mitrovice. S kojim se svakodnevnim problemima oni suočavaju?

U Mitrovici je danas puno bolje i lakše. Preveliki problem je, kako za hrvatsku zajednicu, tako i za sve Mitrovčane, propalo gospodarstvo i nemogućnost zapošljavanja. Mnoge obitelji vrlo teško žive.

HR: Više od osamdeset godina u Srijemskoj Mitrovici žive i rade pripadnice Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa. Koliko je danas sestara u zajednici i na koji način pomažu Crkvu i ljude u ovome gradu?

Danas je u Mitrovici u samostanu sestara sv. Križa pet sestara. Prije ih je bilo i do 50. Mitrovačka bolnica i Mitrovčani pamte vrijeme kada su sestre »držale bolnicu«. Dale su nemjerljiv doprinos, zalažući se za dobro i zdravlje svakog čovjeka. I danas su njihova prisutnost i djelovanje od velikog značaja za župu i grad. Tri su starije sestre koje »drže samostan«, s. Cecilija je župna orguljašica i profesorica glazbe u Muzičkoj školi, a s. Marija Ana djeluje u župnom Caritasu, na kućnoj njezi. To su znakovita i dobra područja rada.

HR: Srijemskomitro-vačka župna crkva dobila je naslov konkatedrale 1984. godine i bazilike minor 1991. godine. Molimo Vas pojasnite nam suštinu i značaj tih naslova?

Mitrovačka župna crkva je konkatedrala Đakovačke i srijemske biskupije. U Đakovu je katedrala (stolnica), a ovdje u Mitrovici je sustolnica. Papa Ivan Pavao II. počastio je našu župnu crkvu i uzdigao na čast bazilike minor. U svijetu postoji oko 1400 crkava s tom titulom. Titula bazilike minor dodjeljuje se crkvama koje imaju veliki značaj: povijesni, umjetnički... Mitrovačka crkva počiva na temeljima najmanje pet prvokršćanskih bazilika, i to je ključni razlog zašto je proglašena bazilikom minor.

HR: Kako funkcionira vjeronauk u školama? Kakav je odaziv đaka?

U svim osnovnim školama redovito se održava katolički vjeronauk. Srednjoškolci imaju školski vjeronauk u prostorijama župe, a na kraju godine upisuju se  »ocjene«. Školski i župni vjeronauk odvijaju se vrlo dobro, bez ikakvog problema. Oko 80 posto djece krštene u Katoličkoj crkvi prolazi vjeronauk u školi, 70 posto župni vjeronauk. Ove godine imali smo lijepu stvar: sva djeca iz III. razreda koja su krštena primila su prvu pričest.

HR: Kulturni i vjerski život Hrvata u Srijemskoj Mitrovici vrlo su blisko povezani. Do povrata Hrvatskog doma i sve aktivnosti HKC Srijem su se odvijale u župi.

Crkva je oduvijek podržavala ono što je lijepo, korisno i kulturno. Tako se u polovici župnog doma nalaze prostorije koje služe za potrebe HKC-a, a u župnim prostorijama još djeluju Mađarsko kulturno društvo i Njemački kulturni centar. Takve su bile prilike i potrebe. S povratkom Hrvatskog doma i nakon njegova uređenja pružaju se nove mogućnosti.

HR: Pri župi djeluje i Caritas. Kakve su potrebe stanovnika i kome se sve i na koji način pomaže?

U župi djeluje Caritas, koji se ostvaruje kroz kućnu njegu starih i bolesnih, kao i kroz dnevni centar za one koji  mogu do njega doći ili biti dovezeni. U gradu i župi puno je starih i onih kojima je potrebna pomoć i njega. Djelatnici Caritasa aktivno i revno pomažu svakome kome je takva pomoć potrebna. Djelovanje Caritasa vidljivo je i prepoznatljivo u gradu, te ima sporazum i suradnju sa svim značajnim institucijama, od općinskih vlasti, bolnice, Centra za socijalni rad, Crvenog križa...

HR: Prije nekoliko godina sagrađena je crkva u Laćarku. Je li obnovljen i vjerski život u tom mjestu?

Prije tridesetak godina u Laćarku se srušila stara i dotrajala crkvica. Bila je napravljena od čerpića, pa su je podzemne vode srušile. Prije pet godina uspjeli smo napraviti novu crkvu i župni stan u Laćarku. Zajednica u Laćarku se tih tridesetak godina prilično osula, a nedostatak crkvenog prostora i odsutnost svakog liturgijskog života učinili su svoje. U Laćarku je 2003. godine uspostavljena župa. Nekoliko godina nakon što je crkva izgrađena, a duhovni život obnovljen, može se reći kako zajednica živi redovito. Brojem je uvećana, što svakako pridonosi kvaliteti vjerskog života župe. Za pohvaliti je župljane, jer su unatoč svim prijašnjim okolnostima veoma brzo uspostavili sve ono što je potrebno da jedna zajednica funkcionira. To se osobito osjeti na liturgijskim slavljima gdje cijela zajednica  moli i pjeva, zatim u organizaciji skrbi za župske prostore... Zajednica nije velika, ali je jaka, što je ujedno i ogledalo vjerskog i duhovnog života.             g